glòdalica

im. ž. G glòdalicē; mn. N glòdalice, G glòdalīcā stroj za obrađivanje drva i kovina skidanjem sloja strugotine

glȍdānje

im. s. G glȍdānja 1. trganje zubima, odvajanje mesa od kosti 2. sitno grizenje čvrstim i velikim sjekutićima

glòdati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. glȍđēm, 3. l. mn. glȍđū, imp. glòđi, aor. glòdah, imperf. glȍdāh, prid. r. glòdao, prid. t. glȍdān, pril. s. glȍđūći 1. zubima trgati sve meso od kosti [~ batak] 2. sitno gristi čvrstim i velikim sjekutićima [~ drvo]

glòdavac

im. m. G glòdāvca; mn. N glòdāvci, G glòdavācā zool. 1. mn. najbrojnija skupina sisavaca plodvaša s povećanim sjekutićima koji su prilagođeni glodanju 2. pripadnik istoimene skupine

glòdnjāk

im. m. G glodnjáka; mn. N glodnjáci, G glodnjákā zool. parni prednji gornji i donji sjekutić koji služi za glodanje, nema korijen i raste tijekom čitava života

glȍg

im. m. G glòga; mn. N glògovi, G glȍgōvā bot. 1. jednodomna drvenasta, grmolika i trnovita biljka bijelih okruglih cvjetova i crvenih bobičastih plodova [crni ~; bijeli ~; crveni ~] 2. plod istoimene biljke

glògov

prid. G glògova; ž. glògova, s. glògovo 1. koji se odnosi na glog, koji pripada glogu [~ cvijet; glogova grana; glogova šuma] 2. koji je načinjen od drveta gloga [~ kolac]

glȍmāzan

prid. G glȍmāzna; odr. glȍmāznī, G glȍmāznōg(a); ž. glȍmāzna, s. glȍmāzno; komp. glomàznijī koji je veoma velik [glomazni otpad]

glorificírānje

im. s. G glorificírānja v. veličanje

glorificírati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. glorifìcīrām, 3. l. mn. glorificírajū, imp. glorifìcīrāj, aor. glorificírah, imperf. glorifìcīrāh, prid. r. glorificírao, prid. t. glorifìcīrān v. veličati

glȗh

prid. G glúha; odr. glȗ, G glȗhōg(a); ž. glúha, s. glȗho; komp. glȕšī 1. pozitiv koji uopće ne čuje 2. koji ne čuje dobro [~ na jedno uho] 3. pren. u kojemu vlada potpuna tišina [gluho doba noći] ♦ i ~ i slijep nezainteresiran za sve oko sebe, koji se pravi da ništa ne vidi i ne čuje; ostati ~ na što ne obazirati se na što, ne reagirati na tuđe riječi (molbe i sl.)

gluhòća

im. ž. G gluhòćē stanje onoga koji ne čuje

glȕhonijēm

prid. G glȕhonijēma; odr. glȕhonijēmī, G glȕhonijēmōg(a); ž. glȕhonijēma, s. glȕhonijēmo koji je gluh i nijem

glȕhonijēmōst

im. ž. G glȕhonijēmosti, I glȕhonijēmošću/glȕhonijēmosti osobina onoga koji je gluhonijem

glȕhoslijēp

prid. G glȕhoslijēpa; odr. glȕhoslijēpī, G glȕhoslijēpōg(a); ž. glȕhoslijēpa, s. glȕhoslijēpo koji je gluh i slijep

gluhosljepòća

im. ž. G gluhosljepòćē osobina onoga koji je gluhoslijep

glukàgōn

im. m. G glukagóna; mn. N glukagóni, G glukagónā med. hormon koji izlučuje gušterača, važan za povisivanje koncentracije glukoze u krvi

glȕkotest

im. m. G glȕkotesta; mn. N glȕkotestovi, G glȕkotestōvā dokazivanje koncentracije šećera u mokraći i krvi s pomoću reagensa

glukóza

im. ž. G glukózē kem. najprošireniji monosaharid u prirodi, bijela kristalna tvar slatkoga okusa koja se nalazi u sokovima voća, u malim količinama u krvi te vezan u disaharidima i polisaharidima, industrijski se dobiva iz škroba; sin. grožđani šećer v. pod šećer

glúma

im. ž. G glúmē; mn. N glúme, G glúmā 1. tumačenje uloge u kazalištu, na filmu ili televiziji [baviti se glumom] 2. pren. lažno prikazivanje osjećaja ili stanja

glúmac

im. m. G glúmca, V glȗmče; mn. N glúmci, G glȗmācā 1. osoba koja glumi, tumači koju ulogu u kazalištu, na filmu ili televiziji [filmski ~; glavni ~; kazališni ~] 2. pren. osoba koja lažno prikazuje osjećaje ili stanja, koja se pretvara

glùmačkī

prid. G glùmačkōg(a); ž. glùmačkā, s. glùmačkō koji se odnosi na glumce i glumu

glumàtānje

im. s. G glumàtānja 1. neuvjerljiva gluma 2. pren. neprirodno, namješteno ili neiskreno ponašanje; sin. prenemaganje, pretvaranje

glumàtati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. glumàtām, 3. l. mn. glumàtajū, imp. glumàtāj, aor. glumàtah, imperf. glumàtāh, prid. r. glumàtao 1. neuvjerljivo glumiti 2. pren. ponašati se neprirodno, namješteno ili neiskreno [On uvijek glumata pred odraslima.]; sin. prenemagati se, pretvarati se v. pod pretvarati

glúmčev

prid. G glúmčeva; ž. glúmčeva, s. glúmčevo koji pripada glumcu

glùmica

im. ž. G glùmicē; mn. N glùmice, G glȕmīcā 1. žena koja glumi, tumači koju ulogu u kazalištu, na filmu ili televiziji [filmska ~; glavna ~; kazališna ~] 2. pren. žena koja lažno prikazuje osjećaje ili stanja, koja se pretvara

glùmičin

prid. G glùmičina; ž. glùmičina, s. glùmičino koji pripada glumici

glùmīšte

im. s. G glùmīšta; mn. N glùmīšta, G glȕmīštā zast. v. kazalište

glúmiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. glúmīm, 3. l. mn. glúmē, aor. glúmih, imperf. glúmljāh, prid. r. glúmio, prid. t. glȗmljen 1. tumačiti ulogu u kazališnome komadu, na filmu ili televiziji [~ kralja]; sin. igrati 2. pren. svjesno oponašati što, ponašati se kao da jest nešto što nije [~ bolest; ~ ludilo]; sin. hiniti, simulirati

glȗp

prid. G glúpa; odr. glȗ, G glȗpōg(a); ž. glúpa, s. glȗpo; komp. glȕpljī 1. koji sporo i teško shvaća; sin. blesav razg., tup pren.; ant. bistar pren., inteligentan 2. koji odražava čije sporo i teško shvaćanje [~ pogled]; sin. blesav razg., tup pren.; ant. bistar pren., inteligentan 3. koji je besmislen i dosadan [~ posao]; sin. blesav ♦ praviti se ~ (blesav, lud), usp. blesav

glùpača

im. ž. G glùpačē; mn. N glùpače, G glȕpāčā pogr. glupa žena, ona koja slabo ili teško shvaća; sin. blesača razg.

glùpan

im. m. G glùpana; mn. N glùpani, G glȕpānā pogr. glup čovjek, onaj koji slabo ili teško shvaća; sin. blesan razg., tikvan razg., tupan razg.

glȕpav

prid. G glȕpava; odr. glȕpavī, G glȕpavōg(a); ž. glȕpava, s. glȕpavo; odr. glupàvijī koji je pomalo glup [~ tekst; glupavo stvorenje]; sin. priglup

glȕpavōst

im. ž. G glȕpavosti, I glȕpavošću/glȕpavosti osobina onoga koji je glupav ili svojstvo onoga što je glupavo; sin. priglupost

glȗpo

pril. komp. glȕpljē tako da odražava čije sporo i teško shvaćanje [~ gledati]; sin. blesavo razg., tupo pren.; ant. bistro pren., inteligentno

glúpōst

im. ž. G glúposti, I glúpošću/glúposti; mn. N glúposti, G glúpostī 1. jd. osobina onoga koji sporo i teško shvaća; sin. tupost pren.; ant. bistrina pren., inteligencija 2. jd. svojstvo onoga što odražava čije sporo i teško shvaćanje; sin. tupost pren.; ant. bistrina pren., inteligencija 3. glup i nerazuman postupak ili izjava [učiniti ~]; sin. budalaština

gljȉva

im. ž. G gljȉ; mn. N gljȉve, G gljȋ bot. 1. mn. carstvo eukariotskih višestaničnih organizama s jezgrom i organelima koji se hrane heterotrofno, a razmnožavaju spolno i nespolno, imaju osobine i biljaka i životinja 2. pripadnica istoimenoga carstva [jestiva ~; otrovna ~]

gljȉvica

im. ž. G gljȉvicē; mn. N gljȉvice, G gljȉvīcā 1. um. mala gljiva 2. bot. a. mn. skupina mješinarka sićušne građe koje žive na organskoj podlozi, a neke vrste prouzročuju bolesti ljudi i životinja b. pripadnica istoimene skupine  kvaščeva ~ mješinarka koji služi za proizvodnju piva i za dizanje tijesta za kruh i kolače

gljȉvičnī

prid. G gljȉvičnōg(a); ž. gljȉvičnā, s. gljȉvičnō koji se odnosi na gljivice [gljivična bolest]

gmȃz

im. m. G gmȃza; mn. N gmȁzovi, G gmȁzōvā zool. 1. mn. razred prvih kopnenih kralježnjaka koji imaju tvrdu kožu prekrivenu ljuskama, nestalnu tjelesnu temperaturu, dišu plućima, kreću se gmižući, polažu jaja ili rađaju žive mlade 2. pripadnik istoimenoga razreda; sin. (reptil)

gmȉzānje

im. s. G gmȉzānja 1. polagano micanje ili kretanje dodirivanjem površine tijelom ili trbuhom; sin. puzanje 2. pren. veoma polagano kretanje; sin. miljenje, plaženje

gmȉzati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. gmȉžēm, 3. l. mn. gmȉžū, imp. gmȉži, aor. gmȉzah, imperf. gmȉzāh, prid. r. gmȉzao 1. polako se micati ili kretati dodirujući tijelom ili trbuhom kakvu površinu [Crvi gmižu po zidu.]; sin. miljeti, plaziti, puzati 2. pren. kretati se veoma polako [Kolone automobila gmižu cestom.]; sin. miljeti pren., plaziti pren., puzati pren.

gmȉzavac

im. m. G gmȉzāvca; mn. N gmȉzāvci, G gmȉzavācā 1.  gmaz 2. pren. osoba bez ponosa

gmȉzāvčev

prid. G gmȉzāvčeva; ž. gmȉzāvčeva, s. gmȉzāvčevo pren. koji pripada gmizavcu, osobi bez ponosa

gnijézditi se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. gnijȇzdīm se, 3. l. mn. gnijȇzdē se, imp. gnijézdi se, aor. gnijézdih se, imperf. gnijȇžđāh se, prid. r. gnijézdio se svijati, graditi gnijezdo

gnijézdo

im. s. G gnijézda; mn. N gnijézda, G gnijézdā 1. nastamba koju ptice grade od slame, lišća ili trave, u koju polažu jaja i u kojoj podižu mlade [lastavičje ~] 2. pren. mjesto na kojemu tko živi, prostor koji komu pripada [obiteljsko ~; lopovsko ~] ♦ dirnuti (taknuti) u osinje ~ (osinjak), usp. osinjak

gnijéžđēnje

im. s. G gnijéžđēnja svijanje, stvaranje gnijezda

gnȏj

im. m. G gnȍja, L gnòju 1. med. žutozelena gusta tekućina koja nastaje zbog upale tkiva prouzročene bakterijma 2. v. gnojivo

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga